Julijan Maunoir

Blaženik

Ured velikih pučkih misionara ide, bez sumnje, i isusovac bl. Julijan Maunoir, apostol Bretanje. Rodio se u seljačkoj obitelji u Francuskoj, u mjestu St-Georges-de Reintembault, 1. listopada 1606. Bio je veoma bistar dječak, sposoban za školu, bezazlen i sklon pobožnosti. Žkolovao se u isusovačkom kolegiju u Rennesu. Ondje je slušao i čitao o doživljajima misionara u Indiji i Kanadi pa je, u želji da i sam postane misionar u vanjskim misijama, stupio u Družbu Isusovu. Bog je s njim u Družbi imao druge planove. Njegovo će misijsko područje postati Bretanja.

Kad je već kao svećenik postao rektor isusovačkog kolegija u Quimperu, zanio ga je apostolski primjer svećenika Michela Le Nobletza pa je pošao u njegovu školu. Nakon jednog hodočašća u svetište Majke Božje Ty Mam Dou�, a osobito nakon jedne teške bolesti, od koje je nenadano ozdravio, postane mu posve jasno da je njegovo misijsko područje – njegova Kanada o kojoj je sanjao – Bretanja.

U pučkomisionarskom radu oca Maunoira poučio je Le Nobletz, koji se morao udaljiti iz biskupije Quimper. Njegova se misionarska metoda, a koju je prihvatio i produbio otac Maunoir, sastojala u poučavanju djece i odraslih u katekizmu, u propovijedanju o vječnim istinama, te u pučkim pjesmama na breton-skom jeziku. Sadržaj je tih pjesama velikim dijelom bio iz katekizma. I tako je puk pjevajući učio. Misionar se čak služio i plakatima koji su pružali nešto i za ljudsko oko. Vrijednost je te metode rada u tom što je poštivala načela zdrave ljudske psihologije. Vjerske istine nastojalo se naučiti tako da se što dublje usijeku u pamćenje i u srce.

Blaženi Maunoir je po zagovoru Majke Božje naučio teški bretonski jezik upravo na čudesan način u rekordnom roku pa je, osim na francuskom, mogao propovijedati i na tom jeziku. U svom apostolskom radu on je obišao sve bretonske biskupije poučavajući, propovijedajući, ispovijedajući i organizirajući pučke pobožne svečanosti. Pri tom nije bio pošteđen od poteškoća, nerazumijevanja, križeva, no revni je misionar znao za koga radi pa je ustrajno preko svega prelazio, išao dalje i na taj način mnogo dobra učinio.

Otac Maunoir je u svoj rad uključio i organizirao i mnoge dijecezanske svećenike, pa je duhovna žetva s brojnim obraćenjima bila još veća i trajnija. Za du-hovnu obnovu osnovao je i dva doma duhovnih vježbi: u Quimperu i Vannesu. Pametno i neupadljivo borio se i protiv praznovjerja iskorijenivši tako neke oblike magije. Mnogo je nastojao i oko oživljavanja štovanja starih bretonskih svetaca.

Nakon smrti svećenika Le Nobletza te svoga pomoćnika isusovca o. Bernarda blaženi je Maunoir preuzeo svu brigu za bretonske misije u svoje ruke istrošivši se za njih posve. U teškom i napornom radu zahvatila ga je jaka groznica i on je u Pl�vinu 28. siječnja 1683. završio svoju zemaljsku trku te otišao po neuveli vijenac slave.

Papa Pio XII. proglasio je tog velikoga pučkoga misionara 29. svibnja 1951. blaženim. Njegov se blagdan s naročitom zahvalnošću slavi u četiri bretonske biskupije, koje ga smatraju svojim apostolom. I s pravom, jer idući od župe do župe, blaženik je 43 godine proveo u Bretanji.

Kad je otac Maunoir radio s ekipom svećenika – a to je bilo gotovo redovito – misije bi trajale i po mjesec dana. Misionari bi svaki dan ustajali u četiri sata, zajednički izmolili male hore, razmatrali, a onda u procesiji krenuli u crkvu, gdje ih je obično čekalo mnoštvo svijeta. Tada bi služili svete mise i dali se na ispovijedanje. U takvom bi radu uz poučavanje u katekizmu proteklo cijelo prijepodne. Poslije ručka održavala bi se konferencija za same svećenike. Za nju je otac Maunoir znao pozvati odlične predavače kao što su bili isusovci o. Rigoleuc i o. Huby. Predvečer bi se nastavilo s misijskim programom propovijedanja, katehiziranja u crkvi, a sve bi završilo euharistijskim blagoslovom. I na takav je na-čin blaženi Julijan Maunoir obnavljao ne samo puk, već i njegove duhovne pastire. Plodovi su bili trajni jer će se Bretanja ubrajati među najbolje kršćanske pokrajine Francuske. Posvuda je nadaleko bila poznata, pa čak i poslovična, vjera i pobožnost Bretonaca. Nju neka potvrdi jedna anegdota.

Malo prije izbijanja Njemačko-francuskog rata godine 1870. bio je pozvan u Rim glasoviti francuski liječnik Alphonse Gu�rin da liječi papu Pija IX., koji je trpio teške boli u prsima. Gu�rin je kod visokog pacijenta ostao gotovo dva mjeseca i obojica su se veoma dobro slagala. Jednoga dana kod uobičajenog pregleda liječnik je rekao Papi: »Morat ću se veoma čuvati da svojim zemljacima ne bih pripovijedao kako sam svaki dan polagao svoju glavu na vaše grudi; poznam ja svoje Bretonce: oni bi mi bez daljnjega odsjekli uši da iz njih načine relikvije.« Za te je vjerne Bretonce blaženi Julijan Maunoir, njihov apostol i zaštitnik, bio i ostao »le Tad Mad«, a to znači dobri otac.