Augustin Kažotić

Blaženik

Sveti biskupe Augustine, diko Trogira, svjetlosti Zagreba, slavo hrvatskog naroda, brani svoje štovatelje pomocima nebeske milosti!« Tako Crkva danas pjeva u antifoni vecernjega hvalospjeva, oznacujuci dva grada usko povezana sa životom našega blaženika, velicajuci ga kao slavnoga sina hrvatskoga katolickoga naroda. Da, bez ikakva pretjerivanja Augustin Kažotic je jedan od duhovnih velikana naše trinaeststoljetne kršcanske domaje.

Pišuci o njemu u I. svesku Biblioteke svetaca, Carlo Sisto kaže da se rodio u Trogiru, u Dalmaciji oko g. 1260., da je po narodnosti Hrvat te da mu se majka zvala Radoslava. Augustin je djetinjstvo i prvu mladost proveo u svome lijepom rodnom gradu, a onda, cuvši Božji glas, stupio u red svetoga Dominika.

Petar Grgec napisao je vrlo vrijedan Kažoticev životopis u kojem je osvijetlio mnoge pojedinosti toga našega velikoga sina, po rodu plemica, no koji je duhovno plemstvo smatrao vrjednijim od krvnoga i zato prihvatio redovnicki život u dominikanskome redu. Taj mu je, poslavši ga u Pariz, gdje je bila još vrlo živa uspomena na sv. Tomu Akvinca, omogucio vrhunsku filozofsku i teološku naobrazbu onoga vremena, spremivši ga tako za propovjednika i natpastira Zagreba, a kasnije Lucere.

U sažetom, ali znanstveno vrlo vrijednom prikazu našeg blaženika iz pera dominikanca Franje šanjeka u njegovu odlicnom djelu Crkva i kršcanstvo u Hrvata (sv. 1, str. 1772–1777), odmah na pocetku citamo: »Malo je naših ljudi u srednjem vijeku doseglo popularnost i ugled trogirskog dominikanca i zagrebackog biskupa Augustina Kažotica. Papa Benedikt XI. i Ivan XXII., napuljski kralj Robert I. Anžuvinac i kalabrijski vojvoda Karlo, slikar Tomaso da Modena, historicari Opicinus de Canistris, Galvano Fiamma, Bernard Gui i Miho Madijev, Augustinovi suvremenici, predstavljaju ga kao vrsna propovjednika i ucenjaka s naglašenom erudicijom, dobrotom, izvanrednim smislom za suosjecanje sa siromasima i obespravljenima i drugim ljudskim vrlinama.«

Blaženi papa Benedikt XI., takoder dominikanac, koji je upoznao našega Augustina najvjerojatnije za vrijeme jednog boravka u Rimu, imenovao ga je g. 1303. zagrebackim biskupom. Augustin je bio 20 godina biskup prostrane zagrebacke biskupije, uvrstivši se u broj njezinih najznacajnijih biskupa. Kao biskup bio je veoma aktivan i poduzetan. Često je obilazio svoju biskupiju propovijedajuci i dijeleci potvrdu. Zdušno se brinuo ne samo za duhovno dobro i cudorede svoga puka, vec mu je nastojao pomoci i u materijalnom uzdizanju. Alfonso D’Amato, s Dominikanskog povijesnog instituta u Bologni, piše u Enciclopedia cattolica: »Kao zagrebacki biskup 1303–1322. posvetio se obnovi klera, obrani prava Crkve, smirivanju duhova razjedinjenih u suprotnim strankama.«

U želji za obnovom zagrebacke Crkve Augustin je održao tri biskupijske sinode. Mnogo je brige posvecivao uredenju bogoslužja, svecenickim pripravnicima, da se duhovno i teološki izgrade, a onda i svecenicima po župama. Sve to svjedoci da je nastojao biti brižan pastir koji se ozbiljno i odgovorno brine za povjereno stado. Kao clan biskupskoga zbora sudjelovao je na Opcem saboru u Viennu. Bilo je to g. 1311–1312. Glasoviti povjesnicar opcih sabora J. D. Mansi († 1769) uvrstio je u svoju zbirku o dokumentima opcih sabora i jednu Raspravu o siromaštvu Krista i apostola blaženoga Augustina, zagrebackog biskupa. Evo jednog odlomka iz te rasprave:

»Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: što cemo jesti, ili što cemo piti, ili u što cemo se obuci? To sve traže pogani. Tim rijecima Gospodin nije htio reci da ništa ne treba priskrbljivati za buducnost, nego prije da ne zanemare povjerenu im službu propovijedanja zbog straha da ce im nedostajati potrebno, i da propovijedanjem ne bi išli za postizavanjem zemaljske koristi.

Mogao bi netko pitati: ako su dobra kojima su se apostoli služili bila njihovo vlasništvo, zašto im je onda bilo zabranjeno da ih brane na sudu, kako stoji u Mt 5,40: Tko bi te htio na sudu tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtac. Na isti nacin nisu smjeli tražiti da im se vrati oduzeto, prema Lk 6,30: Od onoga koji uzima što je tvoje ne traži nazad. Na to treba primijetiti: takve zapovijedi nisu dane, cini se, za to da se (redovito) provode u djelo, vec ako ih i treba doslovce opsluživati, onda je ipak ocito da oduzeta stvar pripada onomu od koga je oduzeta, jer Gospodin kaže: ’tvoje košulje’, ’tvoje’. Zabranjuje mu, doduše, da vodi parnicu zbog zaštite ili vracanja svojih stvari, no ne zbog toga što bi one po pravu pripadale onima koji su ih oduzeli, nego zato da bi se izbjegla tjeskobna zabrinutost u parnicenju, a strpljivost savršenih muževa bila trajnija. Isto tako, ono što Evandelje kaže: ako te netko udari po jednom obrazu, ti mu pruži i drugi – ne znaci da obraz nije tvoj, nego da je strpljivost slugu Božjih to vrjednija što mirnije podnose nepravdu u prilikama svakodnevnog života. Upravo na to poziva Apostol sve vjernike, a ne samo one savršene, kad u 1 Kor 6,7 piše: Bez sumnje vam je vec to nedostatak što uopce imate parnice medu sobom; zašto radije ne pretrpite nepravdu?

Apostoli, dakle – da ne bi bili ometani u duhovnoj službi ili da ne bi izgledali pohlepni za zemaljskim dobrima – s pravom su se odrekli tjeskobne brige parnicenja i sporenja zbog zemaljskih stvari, ili cak i toga da s velikom žestinom iznose svoje zahtjeve.«

Augustin je bio zagrebackim biskupom u doba kad su Hrvatska i Ugarska proživljavale teški gradanski rat zbog kraljevskoga prijestolja. Kao biskup osobito se brinuo o svecenickom podmlatku. Bogatiji su za svoje školovanje u sjemeništu placali, a siromašniji su se školovali besplatno. Augustin je u zagrebackoj stolnici uredio bogoslužje: preuredio je dotadašnji posebni zagrebacki obred: nešto prema papinskim odredbama, a nešto prema dominikanskom obredu. Mnogi su ga plemici zbog njegova znacaja i kreposti uzimali kao suca u svojim medusobnim sporovima. Kad je i sam kao zagrebacki biskup doživljavao nepravdu od plemica, na silu nije odgovarao silom. Zna se da je zbog toga živio u velikoj oskudici i siromaštvu.

Augustin Kažotic, zagrebacki biskup, zbog svoje svetosti života, velike kulture, snažne rjecitosti medu svim ugarskohrvatskim biskupima uživaše velik ugled. Zato mu državni staleži god. 1318. povjeriše jednu diplomatsku misiju kod pape Ivana XXII. u Avignonu, gdje su pape tada stanovali. On je morao pred Papom iznijeti tužbe na zloupotrebe što su ih cinili i plemici i dvorjanici mladoga kralja Karla Roberta Anžuvinca, kao i sam kralj.

Papa je Augustina dulje vremena zadržao na svome dvoru jer se neprijateljski raspoloženi kralj protivio njegovu povratku u Zagreb. I tako je kralj tudinac jednom od najodlicnijih hrvatskih sinova prijecio povratak u domovinu. Papa je zbog toga bio prisiljen Augustinu dodijeliti drugu biskupiju. To je ucinio g. 1322. premjestivši ga u Luceru, u Napuljskom Kraljevstvu, odakle su Anžuvinci i došli u Hrvatsku. Ondje se biskup Kažotic veoma posvetio obracenju Saracena.

Augustin je u Luceri biskupovao samo godinu dana jer je umro 3. kolovoza 1323. No i kroz to kratko vrijeme ostavio je ondje glas svetog i revnog pastira koga odmah nakon smrti poceše štovati kao sveca.

Augustinovo je tijelo bilo sahranjeno najprije u crkvi Svetog Dominika, a poslije bi preneseno u katedralu, gdje se i danas poštuje. Carlo Sisto piše da su »Hrvati uzalud pokušavali kradom oteti blaženikovo tijelo« – pa nastavlja: »Narod ga je poradi brojnih cudesa što ih izvedoše njegove relikvije, medu ostalim ozdravljenje nijemih i opsjednutih, brzo poceo štovati. To je štovanje g. 1702. službeno potvrdio papa Klement XI. U novije vrijeme opet je sve ispitano pa ima nade i za njegovu kanonizaciju.«

D’Amato zakljucuje: »Bio je primjer apostolske revnosti i svake kreposti pa je odmah poslije smrti bio štovan kao svetac. Njegovo štovanje odobrio je Inocent XII. (17. srpnja 1700), a Klement XI. ga bijaše proširio na Hrvatsku, Dalmaciju i biskupiju Luceru (1702).«

Blaženikovo se tijelo nalazi danas u srebrnoj urni, koja je izradena g. 1937. Dio relikvija dan je i zagrebackoj katedrali, a cuva se u kapeli blaženog Augustina i drugih hrvatskih blaženika. Blagopokojni kardinal Alojzije Stepinac kao mladi zagrebacki nadbiskup poveo je prvo hrvatsko narodno hodocašce u Luceru, koje ondje bi veoma svecano i srdacno primljeno.

U povodu 650. obljetnice smrti blaženoga Augustina opet je bilo pod vodstvom zagrebackog nadbiskupa Franje Kuharica organizirano hodocašce u Luceru. Na koncelebriranoj svecanoj misi u Luceri, u nedjelju 19. kolovoza 1973., vjernicima je procitano zajednicko pismo zagrebackog nadbiskupa mons. Franje Kuharica i lucerskog biskupa mons. Angela Criscita Svetom Ocu, da bi se ubrzao postupak za proglašenje Augustina Kažotica svetim. Molba je sastavljena na latinskom jeziku, a vjernicima procitana u talijanskom i hrvatskom prijevodu, kako bi se i oni, po uzoru na davna kršcanska vremena, mogli pridružiti pljeskom i aklamacijom. U molbi stoji:

»Preblaženi Oce, potpisani pastiri crkava Lucerske i Zagrebacke ponizno dolaze pred Vrhovnog pastira u ime svoje i u ime svojih vjernika s toplom molbom da se udostoji unijeti u popis svetih zagrebackoga, a zatim lucerskoga biskupa blaženog Augustina Kažotica, jedinoga hrvatskoga biskupa kojeg je štovanje Sveta Stolica potvrdila.

U tako ozbiljnom trenutku, kakav je sadašnji, takav cin ocinske dobrote Kristova namjesnika prema hrvatskom narodu, koji je tijekom stoljeca bio vjeran i odan Apostolskoj stolici, bio bi namijenjen oživljavanju vjere i kršcanskog života u vjernicima Hrvatske, a biskupe hrvatskog naroda podupro bi u njihovoj tako teškoj i tegobnoj službi...

Mi, potpisani pastiri, povjeravamo Vašoj Svetosti tako znamenita pastira jedinstva i slobode Crkve da bude proslavljen pred licem cijele Crkve. Najveca bi pak radost nas i naših vjernika bila kad bi se odgovarajuca kanonizacija blaženog Augustina Kažotica izvršila u tijeku ove 650. godine po njegovoj smrti.«

To hrvatsko hodocašce u Luceru dobilo je najvišu pohvalu od samoga Pavla VI., a Papi je dalo povoda da javno uzvelica našega blaženika, istakne njegovu suvremenost, ohrabri hrvatskog primasa, hodocasnike, a preko njih i sve hrvatske vjernike.

U srijedu 22. kolovoza hrvatski su hodocasnici s ostalima iz drugih zemalja bili u generalnoj audijenciji kod Pavla VI. Za vrijeme te audijencije Papa se našim hodocasnicima posebno obratio, pošto je na pocetku audijencije svima predstavio zagrebackog nadbiskupa. Predstavio ga je ovim rijecima: »Monsinjor Kuharic je nasljednik na zagrebackoj stolici kardinala šepera, koga smo im ukrali, postavivši ga za prefekta Kongregacije za nauk vjere. Monsinjor Kuharic je osobito nasljednik kardinala Stepinca.«

Za vrijeme same audijencije Papa je hrvatskim hodocasnicima rekao ovo: »Veoma nam je drag vaš posjet. Svima vam dovikujemo našu srdacnu dobrodošlicu. Stotinu i dvadeset je tih hodocasnika, koji su došli u Italiju na celu sa svojim veoma revnim pastirom, mons. Franjom Kuharicem, a prigodom 650. obljetnice smrti bl. Augustina Kažotica. Da bi razumjeli i drugi hodocasnici i njihovi voditelji ovdje iz raznih narodnosti, isticemo da je bl. Augustin Kažotic bio biskup u Zagrebu, a poslije u Luceri, gdje i pocivaju smrtni ostaci toga blaženika, koji je bio ujedno i slava dominikanskoga reda…

Predragi svecenici i laici, privrženost koju pokazujete prema svome blaženiku, vaša vjernost koju pokazujete njegovim poukama u primjeru, pobožnost koja vas je potakla da slijedite njegove staze u Italiju, uistinu je nešto uzorno. Ta svima su nam potrebni dobri primjeri, cini koji govore srcima drugih. A vi o tome govorite. Poticemo vas ovdje pred svima da vam uvijek bude na pameti i pred ocima davni lik uzornoga, katolickoga života blaženoga Augustina Kažotica. Njegov primjer propovjednika i biskupa i danas je itekako suvremen zbog žive revnosti i zbog onoga što je pretrpio u službi Crkve te na obranu slobode te Crkve. Sve su to stvari i danas vrlo suvremene. Lik je biskupa Kažotica i danas suvremen takoder zbog njegove posebne ljubavi prema papi, Petrovoj stolici, zbog njegove pobožnosti prema Mariji. Želio je da ta pobožnost resi biskupiju u Luceri pa da se i sam taj grad nazove Marijinim gradom.

Mi vam zahvaljujemo da ste nas svojom prisutnošcu podsjetili na jednoga blaženika koji zaslužuje da bude više poznat i cašcen. On neka vam svojim zagovorom pomogne, neka vas ohrabri u kršcanskoj vjernosti i nadi. I mi cemo se njemu moliti za vas. štoviše, moramo vam reci: od nas vi niste zaboravljeni. Vi biste možda mogli i pomisliti: ta, zar Rim, koji znade toliko toga, zar na nas i pomišlja? Da, preuzvišeni, mi mislimo na vaš grad. Spominjemo se vaše domovine, mislimo na vaš narod, jer znamo što znaci biti vjeran, što znaci biti vjeran u vremenu i na mjestu što ga je Gospodin izabrao za vaš boravak u ovom razdoblju povijesti. Uz vas smo, preuzvišeni. Pratimo vas s velikim razumijevanjem za vaše teškoce, kako ste se i sami mogli uvjeriti. Osobito vas pratimo s udivljenjem zbog vaših kreposti.

Nastojte proširiti medu svoje sinove i svoj narod kršcansku tradiciju koja poštuje vaše ljude i vašu domovinu. Svakako znajte da vas Papa u poniznoj osobi koja vam ovdje govori slijedi, podržava i blagoslivlje.«

Veliku Kažoticevu popularnost potvrduju i brojni hrvatski povjesnicari i duhovni pisci. Navedimo neke od njh:

Baltazar Adam Krcelic (1715–1778), koji o našem blaženiku piše u Povijesti zagrebacke stolne crkve te živlenje bl. Gazoti Auguština (Zagreb, 1747).

Ivan Tomko Mrnavic (1759–1639) napisao je latinski blaženikov životopis.

Pavlin Hilarion Gasparotti (1714–1762), Czvet szveteh, Bec, 1760.

Josip Buturac, Bl. Augustin Kažotic, Jeronimsko svietlo, Zagreb, 1942.

Petar Grgec, Bl. Augustin Kažotic. Strucno pisani životopis, izdan poslije II. svjetskog rata. Isti je autor u svom djelu Sveta Hrvatska u narodnom stilu opjevao hrvatskog blaženika Kažotica. Od stranih pisaca spomenimo dominikanskog povjesnicara Sigismunda Ferrariusa koji je u Becu 1637. izdao blaženikov životopis.

Alfredo Ciampi, Il beato Agostino Kažotic (1956). Ovo je djelo prevedeno i na hrvatski te izdano, na žalost, u ciklostilskoj tehnici. Tada kod nas za Crkvu nije bilo drugih mogucnosti.

Svoj prikaz blaženog Augustina završimo Grgecovim himnom tom našem Bož�jem ugodniku, a taj se himan u završnici pretvara u ovu molbu:

Mi ti se, dakle, molimo, Svijetla zvijezdo hrvatska. Ti naše molbe usliši, Zemljake svoje utješi!

Daj da nas minu nevolje, Nesloga nek nas ne kolje, Zdravlje isprosi živima, A vjecni pokoj mrtvima.

Uz rosu Božje milosti Daj da nas rese kreposti, Kada sa svijeta podemo, Izmoli da k Bogu dodemo.

Presveto Trojstvo slavimo, Oca sa Sinom hvalimo, Svetoga Duha castimo, Skupno im slava klicemo.

Amen.