Recenzija romana "Živi i mrtvi" Josipa Mlakića

            Nakladnička kuća VBZ iz Zagreba tiskala je prošle, 2002. godine, prvonagrađeni roman “Živi i mrtvi” Josipa Mlakića iz Uskoplja – vrijednost nagrade je 100.000 kuna. Recenziju je priredio Mirko Bobaš. “Živi i mrtvi” autohton je roman pripovjedača koji zna prepoznati književnu potentnost domaće zbilje, ratne bremenite zbilje, koji je kapitalizirao svoje spisateljsko, svoje literarno iskustvo, potom preoblikovao u napet roman; roman je to u kojem su zahvaćene neuralgične točke našega društva četrdesetih i devedesetih ratnih, tamne strane vladajućih struktura u vremenu dva minula rata; do konfrontacije dolazi na istim terenima uskopaljskog kraja, konkretnije oko Crnih voda i Grobnog polja.

Sve je to Mlakić objedinio u romanu pretvarajući ga u tvrdokuhani roman; ovo je roman koji pljušti, koji kipti od aluzija na konkretna zbivanja. Stil pripovijedanja je neposredan, direktan, katkada je razigraniji, katkada hermetičniji, katkada intelektualniji, priča teče kroz izvrsne dijaloge; naracija je ispunjena i poezijom – ima jasnih poetskih intencija; ovaj je roman čvrsto sazdano narativno tkivo, izuzetno taktilna i emotivno nabijena knjiga.

Mlakićeva rečenica je jednostavna – uvijek prepoznatljiva, njegova rečenica posjeduje boju, glazbu – melodičnost, miris, klimat kontinentalnosti. Mlakić je duboko ukorijenjen u svakodnevicu ljudi i njihov jezik, u njihov uskopaljski sleng.

Jezik romana je dobar, mjesni kolokvijalizmi, žargonizmi su prirodni i pitki. Tu je i autorov bol što podređeni čovjek bespotrebno pati, što je čovjek doveden, uvučen u nešto za što on nije spreman, što i ne želi. Vojnici trunu pod ratnom kišom. Bespomoćno plutaju u stvarnosti koju zapravo ne vide. Žrtve su ideologema duha vremena: plemenskog kolektivizma i patologije malih nacija.

Mlakić ulazi duboko u stvarnost i ne libi se baviti čvrstim (političkim) temama koje nas pogađaju. On potiče i čitatelja u njegovoj intelektualnoj odvažnosti da se suoči s tim problemom. Nad stranicama teksta budno bdije sintagma, a nije slučajno stavljena za uvodni moto romana “Živi i mrtvi”, a zapisao ju je Ivo Andrić u Travničkoj kronici, koja glasi: “Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo”. To je ujedno i temeljni filozofem ovoga romana.

Sve stranice, a posebno završnica romana, čitatelja posebno potiče da shvati da utjehe po ratovanju nema, da je čovjek u ratu nezaštićen, da je pobjeda pravde ratovanjem tek nečija vizija, nečija želja i tlapnja. Zato je ovaj roman vrijedan svake pohvale.