Opća kultura i pravo na mišljenje

16. svibnja 2002.

Pretpostavljam da ću ispričati poznatu priču svakome požrtvovanome autoru koji, zamoljen da nešto napiše, ide malo pročešljati literaturu kako bi ga ona obogatila i omogućila mu par citata koji će potkrijepiti njegovo nadahnuto izlaganje o problematici o kojoj kani govoriti.

Tako sam ja, već tjednima razmišljajući o kolumni koja bi se ticala, da upotrijebim malo grub izraz, zlouporabe one slatke maksime 'pravu na mišljenje', naišao na knjigu ogleda Baudrillardova galaksija Romana Karlovića koji u ogledu pod nazivom Veselo neznanje: (ne)kultura demokracije obrađuje ovu problematiku na jedan način. Upotrebljava pri tome dovoljne doze ironije, provokacije i erudicije da mu se njegovo poistovjećivanje pop kulture sa šundom ne može zamjeriti.

Treba naravno imati na umu namjerno dvostruko kodiranje Karlovićeva teksta, no to je tema za neki književni prikaz. Evo ipak jednog citata: "Izravna posljedica generalizacije kulture i reduciranja te kulture na sažetke (jer, kako se pravdaju zagovornici nove škole, inače se ne bi stiglo proučiti sve) jest širenje prava na slobodu mišljenja glede svega što se tiče kulture. Svatko može misliti što hoće o bilo čemu što se tiče kulture.

Naravno, ta 'mišljenja' ne proizlaze iz čina pravog mišljenja, već iz neposrednih 'impresija' koje nisu bile podvrgnute racionalnoj provjeri, iz predrasuda i krivih i površnih informacija zasnovanih na sažecima opće kulture." Demokracija, kako je to zamijetio Alain Finkielkraut, dosada je razumijevala slobodan pristup kulturi, no sada se definira svačijim pravom na kulturu po svojem izboru. Dapače, da kulturom imenuje svoje trenutno nagnuće, svoj feeling. Pozitivno postmodernističko uvjerenje da svatko ima pravo na svoje mišljenje nekako se pobrkalo s nepisanom floskulom da je svačije mišljenje jednako važno.

Naime svaki subjekt koji ulazi u neki dijalog, unatoč eventualnoj nekompetenciji da govori o nekoj problematici ima legitimno pravo na svoje mišljenje. Ako ovome dodamo i takozvano "načelo slabog subjekta" prema kojemu ni jedan pojedinac ne smije nametati svoje mišljenje drugima neovisno o svojoj kompetenciji u nekom području, ulazimo na mala vrata u ono što Jakov Jukić naziva humorističkim poretkom u postmoderni. Tako se npr. kolumnist jednog dnevnog lista koji prvo izjavi kako sam nije religiozan smije narugati vjeri u uskrsnuće određenog postotka adolescenata, ali se istovremeno samo njegovo ruganje ne smije dovesti u pitanje jer je sam pokušaj kritičke prosudbe izrugane religioznosti kao i baze na kojoj se poruga temelji, pokazatelj indoktriniranosti i dogmatičnosti kritičara.

Zanimljivo je primijetiti kako se pravo na mišljenje koristi uglavnom u onome području koje pokrivaju humanističke znanosti i umjetnost. Pogledajmo samo buru koju su u javnosti izazvali reklamni plakati poznate domaće mesne industrije koje potpisuju nešto (na žalost) manje poznati domaći umjetnici. Dnevne nam novine donose prikaz cijele palete različitih mišljenja o ovome malom društvenom incidentu. Mišljenje je vlasnika tvornice mesnim prerađevinama da su plakati uspjeli jer se oko njih digla prašina. Mišljenje je samih umjetnika da su im plakati umjetnički prilično uspjeli, te da nema ničeg lošeg u umjetničkom oblikovanju uporabnih predmeta.

Mišljenju nekih feministica da plakati vrijeđaju njihovo žensko dostojanstvo, neke aktivnije feministice dodaju i mišljenje da se ispisivanjem vulgarizama na tim plakatima nikog neće povrijediti. Novinski kritičari se naslađuju reakcijama dežurnih moralista, no ni ono najvažnije mišljenje, mišljenje građanina i krajnjeg kupca nije irelevantno. Njemu su namijenjeni i proizvod i plakati, a ne treba ga niti podcjenjivati kao recipijenta suvremene umjetnosti.

Je li njegovo mišljenje da je sve u redu dok mu je Gavrilovićka na vrhu jezika, ili ga to samo reklamni slogan želi indoktirinirati?