Crkva u dijaspori

       Hrvatski se narod s pravom može nazvati iseljeničkim. Rijetko koja nacija, izuzev Židova i Roma, živi tako rasuta po cijeloj kugli zemaljskoj. Raseljenost naroda uopće, uvjetovana je raznim problemima na političkom (protjerivanje, kolonizacija), socijalno-društvenom (diskriminizacija, ugnjetavanje), demografskom (gustoæa naseljenosti), ekonomskom (siromaštvo, nezaposlenost) ili ekološkom polju (prirodne katastrofe, klima).

Iako danas u svijetu izvan domovine živi daleko više od 3 milijuna Hrvata, u velikoj većini smo zadržali svoj nacionalni identitet, vjeru, tradiciju i kulturu, pa i svoj materinski jezik hrvatski. Ljubav prema domovini Hrvatskoj ostala je u srcu stare generacije i prenosi se i na mlade generacije. Nesumljivo veliki doprinos za očuvanje svega narodnog blaga, pridonijeli su i naši svećenici (franjevci) i èasne sestre, koji su za nama pošli u tuđinu da nam budu braća, savjetnici i pripomoæ u peèalbarskom životu. Taj život izvan domovine većina nas nije dobrovoljno izabrala, nego je bila žrtvom jugokomunistièkog režima i nerazvijene privrede.

Poneki Hrvati u dijaspori još nisu svjesni toga, koliko su nam važni naši sveæenici i koliko je njihovo prisustvo ovdje u tuđini neophodno. Što bi bilo od nas kad ne bi naši svećenici s nama bili? Katoličku vjeru, u velikoj većini, ne bi mnogi više prakticirali, ne bi pohađali sv. Misu na stranom jeziku, jer stani jezik ne dopire do duše hrvatskog čovjeka. Neki bi možda, sasvim sigurno, otuđili se od kršćanske vjere i pripali nekoj drugoj religioznoj skupini, zaboravivši vjeru svojih otaca. Posljedica ovog bila bi da se sv.Sakramenti, arište naše vjere, ne bi dijelili našem narodu u dijaspori. Duševna njega bi izostala, a time i opasnost da èovjek izgubi ono najvažnije – vjeru koja vodi u vječni život. Sve druge „svjetske" stvari su prolazne, neke čak i nevažne, ali srž svega i smisao našeg življenja jest spas besmrtne duše.

Nedjeljno okupljanje pred crkvenim ustanovama izostajalo bi. Novosti iz domovine, kontakti, uzajamna pripomoæ bi nestala. S vremenom bi se totalno asimilirali sa stranim narodom, te veæina ne bi više ni ljetovala u domovini. Tada bi izostao hrvatskoj domovini priliv deviznih sredstava naših radnih ruku. Naša mladost ne bi se međusobno upoznavala te bi sklapala u većini slučajeva miješane brakove sa strancima od kojih veæina skrahira nakon par godina, jer uz svakodnevnu existencijalnu borbu dolaze i nacionalno-vjersko-kulturne diferencije, te su ti brakovi nestalnog karaktera. Kulturno-folklorna tradicija zamrla bi polako, jer ne bi u tolikoj mjeri bila prenošena na mlaðe generacije, buduæi da naš čovjek u dijaspori još nije nauèio raditi i djelovati u kulturno-umjetnièkim društvima, što iz nepovjerenja, što iz nepoznavanja i nezrelosti.

To potvrðuje nažalost i gašenje mnogih naših društava koja su bila kratkog vijeka. Po misijama se sastaju mladi poradi vjeronauka i pripravljanje na sv. Sakramente, te je vrlo pametno istodobno ih upoznavati, kad su već tu, (jer drugdje i onako ne bi išli) s našom hrvatskom kulturnom tradicijom. Najžalosnije pak od svega, bilo bi, što bi s vremenom zaboravili svoj materinski jezik hrvatski, koji kao i svi jezici, živi samo onda ako se njime i služimo. Svoj materinski jezik zaboraviti znaèi izgubiti se i iskorijeniti od svoga naroda, jer je jezik nasigurnija identifikacija jedne nacije. Našim misionarima teško je voditi ljude iz raznih krajeva, raznih mentaliteta i obièaja. Često nekomu ne odgovaraju propovijedi, ponašanje, organizacija... Nekonstruktivne kritike ima mnogo. Zato bih htjela staviti na savjest svim tim kritičarima, da si stave pred oči, što bi bilo od nas kada naši sveæenici ne bi bili među nama?! Nestali bi ovdje kao nacija, a o vjeri, tradiciji i kulturi da i ne govorim.

Najviše me pogađa tvrdnja onih koji govore: "Neću ići u crkvu, tamo idu najgori (grešni) ljudi, a što onaj svećenik priča, ja mu ionako ne vjerujem." Svećenik ako ponekad i pogriješi u svojoj službi i dužnosti, jer i on je samo čovjek, treba mu oprostiti, jer svi mi griješimo. No, bez brige, njegov ŠEF će već naæi priliku da ga opomene. Tim „kršćanima" hoću reći, kako oni ne idu u crkvu poradi svećenika ili drugih grešnika, nego poradi sebe, svojeg spasenja i molbe našega Spasitelja „ovo činite meni na spomen", koji je žrtvovao svoj pravednički život za nas, a takovi ljudi nisu u stanju 1 sat tjedno se žrtvovati za Njegovu želju kojom je želio samo dobro èovjeku, jer susret s Njim znači sreća, radost, život... Još su na lošijem putu oni koji istupaju iz crkvene katoličke zajednice zbog plačanja „velikog" crkvenog poreza.

Veliki dio ovog poreza ide u karitativne svrhe, tj. za pomoć mnogim potrebnima diljem cijele kugle zemaljske. Kad čovjek prijeðe iz ovoga svijeta na drugi, ništa materijalno neće ponijeti sa sobom, osim svojih dobrih dijela. Zašto onda ne bi i na taj naèin pomagali i ostali u zajednici? Stoga apeliram na sve koji ne idu na sv.Misu da se prisjete svoje svete dužnosti, te da je sv.Misa mogućnost da se približe Kristu i oćute Njegovu ljubav i prisutnost koja će ih usrečiti. Našim svećenicima stavljam na srce da se zauzmu svim snagama za to, da se sv.Misa uvijek služi na materinskom nam hrvatskom jeziku, jer kolikogod domaća (njemaèka) crkva želi integraciju, strani jezik ne dopire do duše našega èovjeka te postoji opasnost da se „otuđimo od vjere i crkve".

Čovjek u dijaspori treba imati jedan kutak gdje se ugodno osjeća, ako veæ ne živi u domovini, onda makar „među svojima". U ime mnogih istomišljenika, na kraju se želim srdačno zahvaliti svima svećenicima i časnim sestrama s molbom: "Ostanite s nama, dragi naši svećenici i časne sestre, i budite i u našoj neizvjesnoj budućnosti kao i do sada, naša životna potpora, naša braća i sestre u Kristu!"