Sv. Bonaventura i probodeno srce

Crkva katolička gotovo svaki dan u svojoj pobožnosti i u svetoj liturgiji sjeća se kojeg sveca i svetice, mučenika ili mučenice, da bi se nadahnjivala njihovim primjerom svetosti, da bi se utjecala njihovu zagovoru, da bi zahvaljivala Bogu za dar svojih svetih sinova i kćeri. Sveci su remek-djelo Duha Svetoga! To su naša braća i sestre. Rođeni sa svim ranama koje u ljudskoj naravi ostavlja istočni grijeh. Rođeni su s ljudskim slabostima i lošim nagnućima kao svaki čovjek.

Međutim, kao i svaki kršćanin, krštenjem su postali sinovi Božji, kćeri Božje. Ali - dok toliki kršćani, pogotovo ako nisu od djetinjstva primali odgoj dostojan krštenja i kršćanskog dostojanstva, zanemare Božji život u sebi i svjetlo toga života ugase grešnim životom - sveci su rasli snagom Duha Svetoga.

Sveci su kršćani vjerni Božjoj milosti. Vjerni su nadahnućima Duha Svetoga koji svojim tajanstvenim djelovanjem u duši kršćanina nadahnjuje mu dobre misli; potiče i privlači čovjekovu slobodu da bira dobro, da slijedi Božji put života; Duh Sveti djeluje u čovjekovoj savjesti da bude osjetljiva protiv svakog grijeha, bilo u mislima, bilo u riječima, bilo u djelima, i da tako rasvijetljenom i budnom savješću raste u savršenosti života. Vjernošću Duhu Svetome, koji nas uvodi u sve dublje razumijevanje Božje Riječi i daje nam snagu u borbi protiv zla te nas čini mudrima u pravom shvaćanju života, izgrađuje se unutarnji čovjek da bude slika najsavršenijeg uzora svetosti - Isusa Krista Bogočovjeka.

Sredinom srpnja, Crkva slavi sv. Bonaventuru koji je živio u trinaestom stoljeću. Rodio se u pobožnoj obitelji liječnika 1221. godine. Njegov životni tijek bio je razmjerno kratak, ali ispunjen velikim sadržajima: dubokom teološkom učenošću, dubokom redovničkom poniznošću, velikom apostolskom ljubavlju i ustrajnom revnošću da ljudima naviješta otajstvo Utjelovljene Riječi -Isusa Krista kao jedinog Spasitelja. U ranoj mladosti odlučio je biti franjevac. To je bilo vrijeme u kojem je sjala i za mnoge bila tako privlačna čudesna svetost Franje iz Asiza. Studirao je filozofiju i teologiju kod vrsnih učitelja u Parizu. Bio je suvremenik sv. Tome Akvinskoga, jednog od najvećih teologa Crkve. Uživao je velik ugled i kao teolog i kao Božji čovjek izvanredne ljubaznosti prema svima. U franjevačkom je redu obavljao kroz punih 17 godina službu vrhovnog poglavara - generala ili ministra reda. Papa Grgur X. imenovao ga je kardinalom.

Kao veliki teolog sudjelovao je na Općem saboru u Lyonu. Za vrijeme trajanja Sabora obolio je i umro upravo 15. srpnja 1274. godine. Na njegovu sprovodu su sudjelovali svi koncilski oči na čelu s papom.

Sastavljač saborskih akata u Lyonu ovako je ocijenio sv. Bonaventuru: »Gospodin mu je dao tako čarobnu ljubaznost da je svatko tko ga je vidio odmah i sam u srcu bio zahvaćen ljubavlju.« (Josip Antolović: Duhovni velikani, II., Zagreb 1998., str. 81)

Sv. Bonaventura je proglašen naučiteljem Crkve uz pridjev serafski jer je uronio svojim genijem u otajstvo Božje ljubavi koja nam je objavljena Srcem Isusa Krista. Napisao je 45 teoloških rasprava i djela. Medu njima je osobito poznat životopis sv. Franje Asiškog. Kad su sv. Tomi Akvinskom kazali da Bonaventura piše to djelo, Toma je kazao: »Pustimo da jedan svetac piše o drugome!« (isto, str. 81)

U svom djelu Vitis mistica - Tajanstveni čokot Bonaventura razvija teologiju štovanja Srca Isusova. Utjelovljenje vječne Riječi u krilu Djevice Marije najčudesnije je otkrivenje ljubavi kojom Bog ljubi čovjeka. Objava punine te ljubavi je križ i probodeno Srce Kristovo. To je znak i simbol kojom nježnošću, sebedarjem i žrtvom Bog otkupljuje čovjeka od njegova zla da ga uvede u život svoga vječnoga blaženstva.

Tako probodeno Srce Isusovo postaje izvor spasenja, objava milosrđa, zalog oproštenja i pomirenje čovjeka s Bogom.
Štovati Isusovo Srce znači biti zahvalan za tu ljubav, znači ući u školu te ljubavi, znači u svim svojim odnosima živjeti tu ljubav kao nov život Božjega kraljevstva.

Stoga nas sv. Bonaventura potiče: »Živom željom trči k tom izvoru života i svjetlosti, ti, Bogu odana dušo, pa iz dna svoga srca njemu zavapi: 'O neizrecivi uresu velikoga Boga i najčistiji sjaju vječnoga svjetla, živote što svaki život oživljuješ, svjetlosti što svako svjetlo svjetlošću napajaš te činiš da mnogobrojna svjetla ustrajno blistaju pred prijestoljem tvoga božanstva sve od prvog praskozorja!'« Ta svjetla su spašenici Božji, pravednici koji su izrasli iz vjere i ljubavi, Duhom Svetim poučavani u školi Isusova Srca. Utječemo li se tom Presvetom Srcu? Vjerujemo li toj Ljubavi? Ili ga svojom grešnošću još uvijek probadamo? Bonaventura kliče: »O, vječno (...) sjajno i slatko vrelo izvorno, koje je skriveno od očiju svih smrtnika, ti si bez dna, dubina ti je beskrajna, širina neobuhvatna, čistoća nepokvarljiva!« (isto, str. 82)

To je Božje Srce za nas! Imajmo srca za Boga i imat ćemo srca za čovjeka!

Kardinal Franjo Kuharić,"Vjeruješ li ovo?"